14.rujna 2010
Što školarine imaju s tim? Plaćanje, pristup i završavanje studija u Hrvatskoj
Školarine su u protekle dvije godine postale središnja točka javne rasprave o učinkovitosti i dostupnosti visokog obrazovanja. I
zagovornici i protivnici poimaju školarine u kontekstu komercijalizacije visokog obrazovanja, odnosno njegove transformacije iz
dominantno javnog u dominantno privatno dobro, prvi ga predstavljajući kao nepoželjno stanje, a drugi kao poželjan cilj. Kao potpora
ovim vrijednosnim pozicijama artikulirane su i prepoznatljive tvrdnje koje kazuju o činjeničnim posljedicama (ne)plaćanja školarine koje
se mogu zateći u gotovo svakoj popularnoj raspravi o financiranju visokog obrazovanja.
Za i protiv: školarine kao prepreka ili poticaj za završavanje studija?
Protivnici školarina ukazuju na smanjivanje društvene dostupnosti visokog obrazovanja: uvoñenje školarina za sve studente na
preddiplomskoj razini i povećanje iznosa školarina ostavit će visoko obrazovanje dostupno samo imućnoj eliti. Uz to, školarine se
ocrtavaju kao ključni čimbenik koji prisiljava studente slabijeg imovinskog statusa na odustajanje od studija, te bi stoga ukidanje
školarina učinilo pristup visokom obrazovanju i njegovo završavanje širim i pravednijim.
S druge strane, zagovornici plaćanja školarine predstavljaju školarine kao čimbenik učinkovitosti, gdje izravno plaćanje potiče (odnosno
prisiljava) studente da ozbiljno shvate svoje studiranje i da se prema studijskim obvezama i rokovima odgovorno odnose. Uz ovaj se
argument često ilustrativno prilaže podatak o "vječnim" studentima i izuzetno niskom udjelu studenata koji završavaju studij u roku.
Plaćanje školarine, tvrdi se, skratit će studiranje. U konačnici time bi se smanjili i javni i privatni troškovi visokog obrazovanja.
Ni za ni protiv: službene brojke o upisu i završavanju visokog obrazovanja
No masovno uvoñenje školarina nije nešto što se tek razmatra. Školarine su već dugo sastavni i zastupljeni dio krajobraza visokog
obrazovanja u Hrvatskoj. Već je 1995. četvrtina, a 2001. polovica studenata studirala plaćajući školarinu. Danas je to slučaj sa 59%
studenata. Dakle, pragmatične posljedice školarina trebale bi već biti dobro vidljive.
Na strukturnoj razini ekspanzija školarina nije rezultirala smanjivanjem broja studenata već, naprotiv, od 1994. naovamo došlo je do
nezapamćene ekspanzije sudjelovanja u visokom obrazovanju (Matković, 2009a). Drugim riječima, većini mladih značajno je poboljšana
vjerojatnost da upišu, a potom i završe studij. No ovaj opći pozitivan trend može sakrivati jedan drugi, odnosno mogućnost da je visoko
obrazovanje ostalo jednako nedostupno manjini koja si školarine ne može priuštiti. S druge strane, prosječno trajanje studija nije se
izmijenilo, niti studenti koji plaćaju školarinu u prosjeku završavaju brže od ostalih, prema izvješćima Državnog zavoda za statistiku.
Provjera teza: studijski uspjeh u svijetlu postojećih školarina
No ovo su nalazi na makro razini, a obje ranije navedene pozicije temelje se na pretpostavljenom djelovanju školarina na individualnoj
razini. Stoga je opravdano provjeriti njihovu utemeljenost prateći obrasce obrazovnih karijera studenata koji su prošlih godina plaćali
školarinu za svoje školovanje i onih koji su studirali bez tereta školarine.
U nastavku ću ukratko prikazati nalaze rada koji sam tim povodom izradio s kolegicama Ivom Tomić i Majom Vehovec (Matković, Tomić, &
Vehovec, 2010), kroz analize temeljene na nacionalno reprezentativnom uzorku od 725 (oko 1%) osoba koje su sveučilišni studij završile
ili od njega odustale izmeñu 2003. i 2008. godine, u razdoblju kad je komercijalizacija već uznapredovala, a raširenost i iznos školarina
bili bliski današnjoj. Namjera je rada bila ustanoviti kako su načini studiranja povezani s ishodima studiranja, prvenstveno njegovim
završavanjem.
Školarine kao simptom: prethodni školski uspjeh primarna odrednica nejednakosti u završavanju studija
Prvi deskriptivni nalazi studije na tragu su teze o nejednakosti. Studenti koji plaćaju školarinu (redovni i izvanredni) studij rjeñe
završavaju. Završnost za redovne studente koji ne plaćaju školarinu bila je 64%, za one koji plaćaju 58%i za izvanredne studente 49%.
Takoñer, studenti slabijeg socioekonomskog statusa (mjerenog zanimanjem roditelja) imali su slabiju završnost. Dok je 70% upisane
djece stručnjaka i menadžera u uzorku završilo studij, to je uspjelo tek 48% djece čiji roditelji nisu bili zaposleni ili su radili u
jednostavnim i proizvodnim zanimanjima. Ove razlike nisu izuzetne ali su zamjetne.
No najviša završnost studenata koji ne plaćaju školarinu, a najniža onih koji studiraju izvanredno velikim dijelom ne proizlazi iz školarina
nego iz prijemnih kriterija. Kandidati se pri upisu rangiraju prema prethodnom školskom uspjehu i prijemnom ispitu (odnosno državnoj
maturi) koja testira njihove kompetencije iz za studij relevantnih područja. Najbolje rangiranim kandidatima bio bi omogućen upis bez
plaćanja školarine, onim slabijima uz plaćanje, a najlošije rangiranima ostala bi upisna mjesta izvanrednih studenata (ukoliko ih smjer
nudi). Kandidati uspješniji na prijemnom, odnosno uspješniji učenici u pravilu postaju i uspješniji studenti. Obzirom da su svi studenti
koji plaćaju školarinu bili rangirani lošije od onih koji ne plaćaju studij, razlika u završnosti mora postojati ukoliko su prijemni postupak i
prethodni školski uspjeh iole valjana mjera akademskih dispozicija. Doista, kad smo uključili prethodni školski uspjeh u naš analitički
model, statistička veza završnosti i plaćanja školarine je nestala.
Socijalni status i rizik od odustajanja od studija
Za razliku od školarina, socioekonomski status ostaje odrednica završnosti čak i kada se uzme u obzir prethodni školski uspjeh i plaćanje
školarina. Drugim riječima, od dva brucoša sličnog prethodnog školskog uspjeha, veća je vjerojatnost da će studij završiti dijete
stručnjaka nego poljoprivrednika. Teže je studirati kada je na raspolaganju manje resursa (materijalnih, kulturnih), nego kada obitelj
može pomoći pri studiranju.
No koliko ovim socioekonomskim razlikama u završavanju studija doprinose upravo školarine? Da li upravo djeca slabijeg
socioekonomskog zaleña češće odustaju od studija ako plaćaju školarinu?
Paradoks: socijalne razlike u završnosti najvidljivije meñu studentima koji ne plaćaju školarine
Naši podaci kazuju da ne. Završnost studenata koji su plaćali školarinu bila je slična, bez obzira na socioekonomski status. Drugim
riječima, meñu studentima slabijeg socioekonomskog statusa završnost je bila podjednaka kod onih koji su plaćali školarinu i onih koji
nisu (iako su potonji imali bolji uspjeh u prethodnom školovanju). Neočekivano, razlike u završnosti prema socioekonomskom statusu
bile su najbolje vidljive upravo kod studenata koji su studirali bez plaćanja školarina C meñu njima je studij završilo 76% djece stručnjaka
i 40C49% djece nezaposlenih, poljoprivrednika ili radnika u jednostavnim i proizvodnim zanimanjima. S druge pak strane, u
meñudjelovanju s obiteljskim zaleñem, meñu studentima slabijeg socioekonomskog statusa plaćanje školarina robusno se pokazalo kao
pozitivno povezano sa završavanjem studija.
Kako razumjeti to da su socijalne razlike u završnosti najveće baš meñu studentima koji ne plaćaju školarinu? Kada bi školarine
predstavljale jedini trošak studija, teško da bi u ovoj skupini postojale tako velike socijalne razlike. No školarine su tek najvidljiviji
element studijskih izdataka. Troškovi smještaja, prehrane i života tijekom studija zasjene troškove i najviše školarine na javnim visokim
učilištima. Naše tumačenje nalaza je kako, za razliku od školarina koje su vidljive pri upisu, ukupni troškovi studija kao i (ne)adekvatnost
instrumenata potpore za troškove studiranja nisu vidljivi pri upisu studija. Ohrabreni solidnim rezultatima na prijemnom ispitu i bez
trenutnih troškova, studij upisuju gotovo svi kandidati slabijeg socijalnog statusa koji se kvalificiraju za upis bez školarine. No
studentima slabijeg socioekonomskog statusa svi izdaci vezani uz studij postaju posve transparentni tek tijekom studija. Mnogi si ih tada
ne mogu priuštiti i češće bivaju prisiljeni napustiti studij nego njihovi bolje stojeći kolege.
Školarine ipak barijera 4 ali pri upisu
Ali zašto studenti slabijeg socioekonomskog statusa koji su upisali studij uz plaćanje školarine C dakle trpe i taj dodatni izdatak C nemaju
slabiju završnost od onih koji su osloboñeni plaćanja školarine? Po nama, objašnjenje je u tome da studij uz plaćanje upisuje tek jedan
podskup svih studenata slabijeg socioekonomskog statusa koji su imali priliku upisati studij uz plaćanje. Suočeni sa školarinom pri
upisu, studij su upisali samo oni koji su procijenili da imaju dovoljno resursa da školarinu plaćaju kroz narednih nekoliko godina. Dakle
ova je skupina već pri upisu selektirana prema svojim financijskim mogućnostima.
To znači da školarine prvenstveno predstavljaju barijeru pri upisu, ali da mogućnost plaćanja školarine označava i bolje resurse za
nošenje s ostalim troškovima studija C a time i solidniju završnost.
Ukidanje školarina pri upisu na studij uklonilo bi jednu prepreku i tako doprinijelo smanjivanju socijalnih razlika u pristupu visokom
obrazovanju. No hoće li ti studenti jednom kada se upišu biti u mogućnosti završiti studij? Ili će se uslijed svih drugih troškova vezanih uz
studiranje i studentski život često zateći u nemogućnosti financiranja svoga školovanja, te imati nisku završnost kao i prethodne
generacije?
"Isplativost" plaćanja školarine nije jednaka priuštivosti
Otvaranje pristupa visokom obrazovanju za sve društvene slojeve ne može se ostvariti tek ukidanjem školarina već prvenstveno širim
razvojem sustava potpora i stipendija usmjerenih onima koji bez njih ne bi mogli završiti studij. Takve potpore doprinose i učinkovitosti
sustava. Naime, zagovornici plaćanja školarina i drugih studijskih troškova od strane samih studenata često to opravdavaju kao osobnu
investiciju u obrazovanje čiji će osobni povrat studentima doći s vremenom, kroz lakše zapošljavanje i više plaće nakon studija.
Dio tvrdnje o isplativosti završenog studija (za sada) je neosporan (Matković, 2008, 2009b), ali pretpostavka o priuštivosti takve
investicije za sve nije. Naime, mogućnost ulaganja u pet i više godina studiranja za npr. svoje dvoje djece nije jednaka za obitelj koja
zarañuje pet ili petnaest tisuća kuna mjesečno. Za prve je situacija nerazmjerno teža i ta investicija je u odnosu na vlastita primanja
relativno veća (možda i nepriuštiva), a školarina čini tek mali dio tog kolača. Ukoliko studij ne upišu ili ga ne uspiju završiti, šteta je i
javna i privatna. Potonji primjer obitelji sa relativno dobrim primanjima htjeti će pak i moći (uz odreñena odricanja) priuštiti studij svojoj
djeci bez obzira na školarine, stipendije i druge potpore, što znači da sa stajališta opće koristi potpore usmjerene njima predstavljaju
"mrtav teret".
Zaključak
Temeljem ovih nalaza, stječe se dojam da uzak fokus na školarine kao prepreku završavanju studija u raspravi o pravu na visoko
obrazovanje nije baš opravdan. Školarine mogu predstavljati značajnu prepreku pri odluci o upisu na studij. Onima koji studiraju one
mogu biti značajno financijsko opterećenje i izvor stresa prilikom studija. Ali jednom upisanim studentima školarine same za sebe nisu
značajnija odrednica završnosti studiranja. Ali socijalni status jest. Pitanje društvenih nejednakosti meñu studentima u pristupu, ali i
mogućnosti završavanja studija neće biti prevladano sve dok se rasprava ne proširi i ne sagleda kroz ukupne troškove studiranja i
mogućnost njihovog financiranja za sve kojima je to potrebno.
Na kraju, što u tom kontekstu može donijeti trenutna namjera da se prva godina upisuje bez školarina a studij se kasnije plaća prema
uspjehu odnosno dinamici studiranja? I opet, to nije nešto što vreba u nekoj dalekoj budućnosti, već je već meñu nama: dok prvo tek
očekujemo, potonje je na velikom broju visokih učilišta realizirano prošlih godina u vidu trenda plaćanja upisa ECTS bodova. Iako ne čini
ništa po pitanju troškova studentskog života, ovakvo rješenje bi zasigurno smanjilo barijere za upis u prvu godinu, koju će moći upisati
mnogi koji prije to nisu mogli priuštiti. Ali se povećavaju potencijalni troškovi kasnije tijekom studija (ako student bude morao plaćati
školarinu), čime se potencijalno povećava i ranjivost upravo onih koji će to teže moći priuštiti. Uz to, u potrazi za učinkovitošću sustava,
požurivanje i kažnjavanje neuspjeha školarinom suštinski je nepravedno, jer "drugu šansu" pruža samo onima koji si je mogu financijski
priuštiti, a oskudicom i financijskom prisilom "disciplinira" i "požuruje" prvenstveno studente slabijeg socijalnog statusa.
Dokument.PDF
Autori: Mr. sc. Teo Matković, Studijski centar socijalnog rada, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Zagreb, 7. rujna 2010.
Preradovićeva 33 / 10000 Zagreb / Hrvatska
t: + 385 1 4555 151, + 385 1 4817 195 / f: + 385 1 4555 150
iro@iro.hr / www.iro.hr
OIB: 88292527040
O autoru: mr. sc. Teo Matković je asistent na Katedri za socijalnu politiku Studijskog centra socijalnog rada pri Pravnom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu.
Kolumna Javne politike visokog obrazovanja: Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne „Javne politike visokog obrazovanja". Kolumna je
glavna aktivnost projekta „Kampanja Pravo na obrazovanje" koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. HCAlter je partner na projektu, a
projekt podupire Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Popis ostalih tekstova objavljenih u sklopu kolumne možete pronaći na
internetskoj stranici www.iro.hr u rubrici „Kolumna".