Gradnja križa za Josipa Lučića; desetog križa dimenzija 25 metara po vertikali, 14 metara po horizontali, visine 1,2 metra i širine 75 centimetara.
Ostali križevi su za Dinu Klarića, Hrvoja Strikomana, Ivicu Crvelina, Ivana Marinovića, Marka Stančića, Antu Crvelina, Tomislava Crvelina, Karla Ševerdiju, Marina Kneževića, Antu Juričeva Mikulina i Gabrijela Skočića.
KORNATI 30/04/2010 // IVANA ŠVERKO
Ima jedan arhipelag otoka. Otoci od kamena.
Apstraktni krajolik od kamenih crta. Crte tanke poput britvica;
usporedne pune cijelu sliku.
Crte sivo-plavog kamena izmjenjuju se sa sivo-zelenim crtama procvale kadulje i svog ostalog aromatskog bilja (ovog je proljeća bilo puno kiše).
U pet ujutro bili smo spremni kako bi u sedam s vatrogascima krenuli ka Kornatima.
Ima nas više od trideset. Očekivali su tek desetak.
More mirno. Nema vjetra.
Iz Zablaća, Zlarin i Prvić, Zmajan i Tijat, Kaprije i Žirje, pa Kornati.
Piškera i Panitula, Levrnaka lijevo, a Kornat desno pa Šipnata.
Visoko gore u kanjonu vide se tri križa. Četvrti se gradi. Vatrogasci Dubrovačko-neretvanske županije, Grada Zagreba, Knina i Orahovice su već stigli, pomolili se i rade.
Mi dolazimo. S nama vatrogasci iz Drvenika. Kamenom strmom stazom idemo gore.
Došli smo do prvih križeva. Pred nama su tri križa, dva druga gore lijevo i jedan daleko gore na kamenoj padini. Šest je to stvarnih mjesta smrti. Ostalih šest križeva su desno na padini. Spomenici su to smrtno ranjenima.
Jednim udarcem Pegaza težina kamena pretvorena je u - izvor za Muze.
Kaže Loos: Nađemo li u šumi neku uzvisinu, šest stopa dugu i tri široku, lopatom je sagrađena u oblik piramide, postajemo ozbiljni, u nama nešto govori: ovdje je netko pokopan. To je arhitektura.
Skupljamo škaju. Sitno kamenje koje čvrsto povezuje suhozidnu gradnju.
Teško kamenje nose po dvojica, po četvorica i po osam snažnih vatrogasaca.
Ivo Butković prati nastajanje najdužeg kraka križa. Stani, pobiglo nam je 2 centimetra.
Andrija[1], Nikola[2] i ja sjedimo i pričamo o edukaciji arhitekata.
Studenti arhitekture i građevine pomažu sad tu, sad tamo. I studentice sa svojom mladom kolegicom asistenticom neumorno rade.
Mislav[3] me pita. Ne očekuje odgovor. Više smetam.Zašto nam nitko ne zapovijeda. I odlazi pomagati sad tu, sad tamo.
Niko[4] i ja se penjemo preko klanca na brdo. Pred nama je cijela slika.
Svi križevi leže na padini u usjeku. Priča mi o svakom križu. Tko ga je radio i za koga.
Priča mi da je konačni smisao ovog oporog, sirovog, prostog rješenja u procesu njegovog nastajanja. Križeve svojim rukama grade svi koji se odazovu. Svaki križ je znak muke preminulih, preživjelih i svih onih što suosjećaju.
Ali u početku ga nisu razumijeli. Bio je to i za njega put u područje paradoksalno blisko, ali nepoznato.
No nije bilo svima. Osjete se po sebi samima pozvani i jave se 24 graditelja suhozida i 84 vatrogasaca s otoka Paga. Na suhom kamenjaru, na mjestu kalvarije svojih prijatelja započnu gradnju prve postaje - prvog križa. Došli su iz Novalje, Kolana, Paga i Povljana, ukupno 84 člana dobrovoljnih vatrogasnih društava zajedno sa 24 graditelja iz udruge Suhozid iz Kolana.
Osjećam rasterećenje. Na pamet mi padaju slike iz Lakoće, jednog od američkih predavanja Itala Calvina za novo tisućljeće. Tu na brijegu svaka interpretacija – alegorija i metafora – osiromašuje mit, guši ga. Radimo nešto što radiše nebrojeni prije nas, na isti način, uz iste žrtve, s istim nadama u vječno trajanje sastavljeno od običnih trenutaka.
Figurativna slika postiže visoki stupanj apstrakcije.
Gledajući s brijega Nikino djelo postaje mi jasno da on gradi veličanstveni spomenik, paralelan prirodi, a da prirodu nije ponizio, ni sebe zanijekao.
Moja su djela, dakle, plod mojega vremena i nastojim da budu duboko vezane za mjesto na kojem nastaju. Testiram svoje projekte tako što provjeravam mogu li oni stajati na nekom dalekom i drugačijem mjestu. I ako je odgovor pozitivan, držim da projekt nije uspio.[5]
Ovo mjesto je sastavljeno u nedogled od redova kamena i trave. Od ostalog tu nema ničeg drugog doli tuge.
Stoga jedino što imaš, ako se apstrahiraju tanke crte trave ostaju redovi kamena i pogled u prošlost, u tradiciju da bi se krenulo naprijed.
Ali po Stravinskom, sve to tek obećaje; potrebno je ljudsko biće koje je osjetljivo na brojne glasove prirode, ali koje k tome osjeća i potrebu da ih uredi i koje ima posebnog dara za taj zadatak.
Pitam se koji su moji alati za interpretaciju ovog umjetničkog djela?
Charles Seeger, filozof glazbe, vjerovao je da se umjetnost, glazba i arhitektura ne mogu objasniti pisanjem, stoga što su riječi linearne i skrivaju bit umjetnosti koja je neverbalna i nelinearna.
Pa ipak o umjetnosti se piše, bilo da se opisuje, pojašnjava, polemizira ili iz potrebe za posvjedočenjem akta stvaranja.
Jošsat i po i križ je gotov.
Svi rade. I cure su neumorne. Odzvanja nečujna pjesma škaljarice. Glasovi se gube u prostranstvu pa se čini da svi šutke rade.
Vaništin krajolik nježnih crta u finom rasteru usporednih horizontala koje se gube do nevidljivosti pod našim nogama je oštri surovi kamenjar na kojem teško stojimo uspravno.
Ponovo glas još sat i po i križ je gotov.
Ionako je svejedno. Ne odlazimo prije no što križ bude gotov.
Najduži krak je gotov. Križ se sad napada s ostale tri strane.
Bernardo[6] vodi radove jednog kraka i to Konavljanima ide jako dobro.
Prelaze na drugi krak da ga pomognu završiti.
Zadnje kamenje u križištu znak je da je križ gotov.
Sunce prži.
Ne preostaje nam drugo nego krenuti natrag.
I ostati s tim mladim ljudima u svevremenskom prostoru.
Bili smo tako blizu njihovoj žrtvi. Zahvalni da im se možemo približiti, makar na jedan dan u veličanstvu Kornata.
Život za nas nije holivudski film koji pod svaku cijenu mora imati sretan završetak. Odgojeni smo na Šumi Striborovoj gdje je majci draža njena nesreća nego sva sreća ovog svijeta.
Mi smo spremni na žrtvu koju, konačno, baštinimo vjekovima.
_________
[1] Andrija Rusan
[2] Nikola Popić
[3] Mislav Kuzmanić
[4] Nikola Bašić
[5] Nikola Bašić: Pripadnost zavičaju kao tema i motivacija, Oris, broj VIII-37-2006.str.77.
[6] Bernardin Peroš
_
IVAN JURIĆ
Osim fascinacije idejom land-arta i kornatske nekropole, koju je prof. Bašić opisao, te samog čina gradnje koji produžava svijest o nesretnom događaju zapravo je krajolik Kornata ono što me najsnažnije obuzima. Potpuna apstrakcija neprijateljske prirode, sirova, brutalna i fantastična, u svakom trenutku dominira čovjekom i nikad mu se ne dodvorava. Svjedočimo pokušaju čovjeka da kultivira sirovu prirodu njezinim vlastitim elementima (kamenom). Ima li ljepota formu (Zumthor), treba li ljepota formu, i jesmo li nakon ovog događaja bliži tom odgovoru ne znam (ničeg nema, ali sve je tu). Ono što znam je da su se slojevi iskrenosti susreli na tom mjestu. Iskrenost vatrogasaca (jer su to mogli biti oni), iskrenost ostalih (zbog apsurdnosti nesreće i indirektne odgovornosti) te konačno iskrenost Kornata (toliko iskrenog da ga ni ovakva tragedija nije uznemirila).
_
KATARINA KOVAČIĆ
Plovidba: more i kamen.
Uplovljavanje s pogledom na križeve: maleni materijalni pomak izaziva beskraj osjećaja.
Gradnja: osjećaj sreće zajedništva prožet bljeskovima tuge.
Odlazak: pogled na otoke s vrha kotline: sve je na dlanu, a ne može se nigdje.
_
STJEPAN MIKETEK
Osjećaj divljenja i poštovanja, ugode i bezbrižnosti, cijela paleta osjećaja sve do trenutka kad se na tren pojave kornatski križevi, skriveni u udolini otoka.
U povorci koračam polako istim putem kuda su dvanaestorica bježala pred vatrenom stihijom. Tada nastupa praznina, sve se stiša. Dan ispunjen kontrastima.